Nije tajna da je naš projekt Bečka škola, na kojem radim sa Stjepanom Perićem i producentskom kućom Wolfgang&Dolly, eksplodirala na društvenim mrežama početkom ove godine. Već sam pisao o tome koliko sam uživao u direktnom feedbacku koji smo dobili od publike preko interneta, a koji se proširio i na druge oblike medija jer su o Bečkoj školi (samoinicijativno!) počeli pričati i novine i televizija. Osim toga što je ugodno kad ti nešto na čemu predano radiš već godinama doživi sjajne reakcije, ono što je za mene najvažnije su povratne informacije, jer se iz jasnog feedbacka može puno toga naučiti.
Paralelno s objavljivanjem kratkih video-uradaka na Facebooku, Instagramu, TikToku i YouTubeu, Bečku školu smo prijavili na javni poziv za proizvodnju televizijskih serija Hrvatske radiotelevizije, ne samo zato što je financiranje od strane televizije najbolji način da se ovakva serija proizvede, nego i zato jer smo mislili da je baš HRT sjajan dom za seriju kao što je naša.
To je bilo ukupno treći put da smo na taj poziv prijavili ovu seriju. I treći put da smo odbijeni.
Usprkos mnogim frustracijama u suradnji s HRT-om koje pričaju mnogi kulturnjaci, do sada sam uvijek smatrao, kao i većina mojih kolega, da je dijalog bolji od oštrih reakcija i da temeljit i profesionalan, kvalitetan proizvod ima šanse doprijeti do publike koja ga želi kroz neki oblik javnog servisa kao što je HRT.
Više tako ne mislim. Jednostavno, empirijski, to ne funkcionira.
Još uvijek iskreno vjerujem da postojanje institucija koje imaju zadatak štititi i razvijati kulturu treba braniti jer su u interesu svih nas, ali u mnogim stvarima te institucije i strukture ne postižu željeni efekt čak i kad imaju dobru namjeru. Ne samo na HRT-u i ne samo u Hrvatskoj. One zaslužuju da ih čuvamo i da ih se trudimo poboljšati.
No, ako unutar tih struktura ne postoji dijalog, ako je ophođenje prema nama ispod svake razine pristojnosti i profesionalizma, onda nama umjetnicima ostaju samo dvije opcije: pristati na poniženje i prilagoditi se prosječnosti, ili izgubiti mogućnost daljnjeg rada s takvim institucijama.
Nakon ovog iskustva s HRT-om, za mene ovo prvo više nije opcija.
Ovo je isključivo moje mišljenje i moj dojam – ne govorim u ime svojih suradnika na Bečkoj školi, niti u ime filmske zajednice kojoj pripadam, nego samo u svoje. Projekt Bečke škole se nastavlja. Mene je naučio da postoji razni načini da publika dođe do kulture koju želi i zaslužuje.
Da bi dijalog funkcionirao, za početak su bitne dvije strane koje slušaju. Želim vam sreću da nadjete utociste na nekoj drugoj televiziji.
Dijalog je moguć ako je produktivan, a ako nije produktivan onda je inat jedina opcija. Nažalost, naša tržišta još su ograničena javnim servisima koji kulturnjacima čim dođu na scenu stavljaju okove. Žalosno je koliko talentiranih, mladih umjetnika ne dobiva priliku i odustaje.